Branka Džidić, sekretar Redakcije
U novembru 1999. godine porodica Beograđanina koja živi u Evropi i Americi, za 80. rođendan oca i supruga poklonila je Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu određenu svotu novaca koji je trebalo upotrebiti za neki koristan posao. Beogradska rodbina i prijatelji smatrali su da je najbolje sakupiti sećanja malog broja preživelih Jevreja sa teritorije ex- Jugoslavije na najteže vreme u istoriji jevrejskog naroda – Holokaust – i objaviti ih. Tim više što je tragedija jugoslavenskog Jevrejstva ostala gotovo nepoznata u svetu.
Odmah je oformljena redakcija za rad na knjizi kojoj je već na prvom sastanku dato ime «Mi smo preživeli», Jevreji o Holokaustu. Svi njeni članovi radili su volonterski. Od 2000. godine Redakcija se sastajala svakog četvrtka u prostorijama Jevrejske opštine Beograd. Od samog početka brojala je devet članova, od kojih su sedam preživeli Holokaust. Redakcija je radila u okviru Jevrejskog istorijskog muzeja Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, sada Srbije.
Napravljen je plan rada: pitanje sakupljanja sećanja, pitanje kriterijuma koja je tekst trebao da zadovolji, sakupljanje fotografija za ilustrovanje sećanja, pitanje dotoka dodatnih sredstava… Jedan od zaljučaka je bio da svaki član čita svaki tekst. Rasprave su bile vrlo žive uz mnoge asocijacije na običaje i predratni porodični život, ali i na ratne strahote. Za mlađe članove Redakcije bila je to škola o Jevrejstvu.
Znanje i nadahnutost članova Redakcije bili su veliki i neverovatni, a saradnja izuzetna.
Već od završetka Drugog svetskog rata Muzealno-istorijski otsek, od kojeg je nastao Jevrejski istorijski muzej sakupljao je memorijalnu građu o stradanjima ali i o putevima spasavanja Jevreja pa je sam muzej bio dobar izvor sećanja. Međutim, najveći broj sećanja poslali su nam članovi jevrejskih opština iz svih krajeva bivše Jugoslavije, veliki broj sećanja dobili smo i od iseljenika u Izrael, iz zemalja Evrope, Amerike, a nekoliko smo dobili i iz daleke Australije. Velika teškoća u radu bilo je i pitanje adresa lica kojima smo se obraćali za tekstove, slali na autorizaciju pregledana i lektorisana sećanja, tražili fotografije. U knjigama je objavljeno više od 1000 fotografija uključujući geografske karte i druge priloge, pred nama su ponovo mnoge osobe bile mlade, nasmešene – žive.
Ne smemo zaboraviti ni pomoć kolege koji je ustupio Redakciji nekoliko intervjua koje je ranije radio sa Jevrejima preživelima Holokaust. Naše knjige su postale potpuno internacionalne. To se posebno osetilo prilikom promocija knjiga. U Beogradu su se tada sakupili ljudi iz celog sveta, ganuti i srećni što smo našim knjigama izgradili spomenik mnogim zaboravljenim stradalnicima. Naime, u početku smo mislili da nećemo imati dovoljno tekstova ni za jednu knjigu, a deset godina kasnije, kada se pojavila naša poslednja peta knjiga, smatrali smo da bismo mogli raditi i dalje.
Sav ovaj entuzijazam unesen u rad na knjigama učinio je da su naš veliki donator i mnogi prijatelji iz celog sveta davali donacije za nastavak rada, štampanje knjiga, a nešto kasnije i za prevođenje na engleski jezik. Redakcija je bila svesna da čitaoce iz sveta jedino možemo upoznati sa patnjama, stradanjima i desetkovanjem jevrejske zajednice Jugoslavije, ako knjige objavimo i na engleskom jeziku. Knjige su novčanim sredstvima podržale i neke jevrejske organizacije. Naš zadatak nije u potpunosti završen, ostaju za prevođenje još dve poslednje knjige.